OBLIGACIONO pravo


Obligaciono pravo je grana građanskog prava koja reguliše dužničko-poverilačke odnose, odnosno pravne odnose u kojima jedno lice (poverilac) ima pravo da od drugog lica (dužnika) zahteva određeno ponašanje – davanje, činjenje, nečinjenje ili trpljenje. 


Osnovne oblasti obligacionog prava:


 Ugovor (lat. contractus) je najvažniji i najčešći izvor obligacionih odnosa. On predstavlja sporazum između dve ili više strana kojima one izražavaju saglasnu volju da zasnuju, izmene ili ukinu određeni pravni odnos, najčešće obavezu davanja, činjenja, nečinjenja ili trpljenja.



Šteta je umanjenje nečije imovine ili povreda ličnih prava nastala usled nezakonitog ponašanja drugog lica. Она представља један од основних елемената одговорности за накнаду штете, без које такав облигаторни однос не може постојати.



Sticanje bez osnova (lat. condictio sine causa) je obligacioni odnos koji nastaje kada jedno lice stekne imovinsku korist na štetu drugog lica, a bez pravnog osnova. У том случају, лице које је стекло корист има обавезу да је врати, јер би иначе било неоправдано обогаћено, а друго лице неоправдано оштећено.



Poslovodstvo bez naloga (negotiorum gestio) je obligacioni odnos koji nastaje kada jedno lice (poslovodilac) preduzme određene poslove u interesu drugog lica (gospodara posla), bez njegovog naloga ili ovlašćenja, ali tako da postupak ide u korist tog lica.



Jednostrane izjave volje su pravni poslovi koji nastaju voljom samo jednog lica – dakle, dovoljan je iskaz volje jedne strane da bi nastala pravna obaveza ili pravni efekat. За разлику од уговора, где је потребан сагласан израз воље две или више страна, овде се обавеза или последица јавља без прихватања друге стране.